Ženski manastir Vaznesenja Gospodnjeg u mjestu Vardište kod Višegrada, izgrađen prije dvije decenije, mjesto je duhovnog okupljanja mještana, ali i turista i pravoslavnih vjernika iz svih krajeva.
Manastirska crkva Vaznesenja Gospodnjeg izgrađena je i osveštana 1996. godine, a od avgusta 2007. nastanjena je monahinjama i predstavlja jedini ženski manastir u Mitropoliji dabrobosanskoj.
Sestrinstvo manastira vjeruje da će uz pomoć dobrih ljudi biti urađeni završni radovi na izgradnji manastira.
Igumanija manastira mati Jefimija otkriva za Srnu dio istorije o ovom svetom mjestu.
„Crkva je građena na inicijativu vjernog naroda, zajedno sa sveštenikom Milosavom Vidakovićem. Nakon decenije, 2006. godine parohijska crkva se, odlukom blaženopočivšeg mitropolita Nikolaja, proglašava manastirom i postaje prvi ženski manastir u Mitropoliji dabrobosanskoj. Prve monahinje dolaze 2007. i od tada počinje izgradnja konaka i prostorije za potrebe manastira i sestara koje u njemu žive“, rekla je mati Jefimija.
Ona ističe da je manastir novijeg datuma, ali da postoje tragovi da je na tom mjestu bilo upisano crkveno zemljište i prije više od 100 godina.
LEGENDE O DRVENOJ CRKVI I DIVLJOJ KRUŠKI
„Manastir je novijeg datuma, ali smo prilikom vađenja zemljišno-knjižnog izvatka vidjeli da je još od 1898. godine, za vrijeme Austrougarske, upisano crkveno zemljište, tačnije zborište. Nemamo pisanih tragova o tome da je postojala na ovom mjestu crkva, ali postoje legende da je postojala drvena crkva koju je, vjerovatno, rijeka odnijela“, priča mati Jefimija.
Pouzdano se zna, istakla je ona, da je postojalo zapisno drvo u manastiru koje je, nažalost, posječeno.
„Prema pričanju, to je bila, najvjerovatnije, divlja kruška, a znamo da zapisno drvo postaje molitvom i u njega se urezuje krst ili se krst postavlja u blizini. U našem slučaju krst je bio pored zapisa i tu su obavljane razne molitve i litije“, navela je igumanija Jefimija.
Monahinje u manastirskom kompleksu mole se Gospodu, a ostatak vremena vrijedno rade. Brinu o crkvi i imanju, ali i ljudima koji dođu. Vode skroman život, posvećen isključivo Bogu.
NEMANJIĆI ZNALI – BEZ DUHOVNOSTI NEMA KULTURE
Značaj duhovnih središta i okupljanja vjernika je veliki, smatra igumanija Jefimija.
„Bez duha i duhovnosti nema ni kulture. Kao što su naši prvi vladari znali da, bez nebeskog, zemaljsko brzo propada, tako je i Sveti Nemanjić, rodonačelnik svete loze Simeon Mirotočivi odmah po stupanju na vlast krenuo da gradi Studenicu, Đurđeve stupove, Svetog Nikolaja u Kuršumliji, Presvetu Bogorodicu u Toplici i time utemeljio zadužbinarstvo“, ističe mati Jefimija.
Toga su se, dodaje ona, kasnije držali svi iz svete loze Nemanjića.
„Po dobijanju samostalnosti, Sveti Sava odmah gradi prve bolnice, škole, prepisuju se knjige, tako da manastiri dobijaju prosvjetiteljsku ulogu. Kasnije, u turskom ropstvu data je nada i utjeha i narod je opstajao. Vjera je veoma bitna. Narod je, zahvaljujući vjeri, opstajao i sačuvali smo svetosavlje osam vijekova tako da treba da nastavimo i dalje. Bez Boga ne možemo ništa“, kaže mati Jefimija.
IKONOPISANJE
I kad odmaraju monahinje rade. Manastir izdržavaju od poslušanja, među kojim je i rad u ikonopisačkoj radionici. Molitvom, smirenjem i darovitošću nastaju ikone. Brinu o crkvi, pčelama, manastirskom kompleksu.
„Ikonopis je veoma značajan. To je umjetnost, prvenstveno crkvena koju su sveti oci predali, i ujedno dio učenja crkve. Umjetnost je zasnovana na svetim ocima, na dogmatima, tako da nije dozvoljeno samostalno izobražavanje, nego stroga dosljednost drevnim ikonama, svetim ocima koji su odredili kako da se koja ikona slika.
Ikonopis je dio života crkve jer je knjiga o vjeri ujedno i most od materijalnog ka duhovnom. Prvenstveno su namijenjene molitvama, samo molitvom se i poimaju. Treba shvatiti uzvišeni i sveti karakter ikonopisanja. U manastirima ikonopis je jedno od poslušanja“, govori mati Jefimija.
Od dolaska u manastir počela je slikati. Posvećena pozivu koji je odabrala, on je pokreće i njemu je u potpunosti predata.
„Od dolaska u manastir bavim se sagledavanjem vizantijske ikone i, ugledavši svu tu ljepotu, vidjela sam da možda mogu da radim. Time može da se bavi svako ko ima dara i volje, jer nijedan talenat ne može biti zakopan. Mi smo do sada radile nekoliko ikonostasa po blagoslovu blaženopočivšeg mitropolita, ali su najviše tražene slavske ikone koje ljudi mogu da poruče da se urade u našem manastiru“, rekla je mati Jefimija.
MJESTO ČUDESNIH ISCJELJENJA
Manastir Vardište mjesto je okupljanja i proslavljanja čudesnih iscjeljenja.
Monahinje ističu da je vjera bitna i da se ništa ne može postići bez molitve Bogu i Presvetoj Bogorodici.
„Srbi imaju poseban blagoslov Presvete Majke Božije. Originalna ikona Presvete Bogorodice Trojeručice nalazi se u manastiru Hilandar, čija je ona igumanija. Vjera je potrebna čovjeku, bez vjere ne možemo ni preko praga. Molimo se Bogu i Presvetoj Bogorodici ako želimo da bude sve kako treba. Treba da se molimo i Svetom Savi jer je osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju, autokefalnost, ostavio nam crkve, manastire i monaštvo“, istakla je monahinja Isidora.
Mnogi, željni duševnog smiraja i molitvenog uzrastanja, rado se vraćaju u manastir.
„Dolaze nam i mlađi i stariji, ali bi trebalo još više da se dolazi i moli Bogu. Mnogo je bitno da svetinje budu blizu narodu, da narod može duhovno da se napasa kroz liturgiju, molitvu, post, da dolazi u crkve. U manastiru se vrše redovna bogosluženja nedjeljom i praznicima. Ovdje preovladava starije stanovništvo zbog čega se rijetko krštava i vjenčava, ali po potrebi je moguće“, navela je monahinja Isidora.
MELEMI, TINKTURE I SAPUNI
U Manastiru Vaznesenja Gospodnjeg u Vardištu jedan od plodova predanog života monahinja su melemi, tinkture i sapuni.
„Jedno od poslušanja u manastiru je i pletenje brojanica, pravljenje melema i tinktura za vjernike koji dolaze u svetu obitelj. Poslušanje su i pčele. Imamo par košnica za svoje potrebe. Uz Božiju pomoć ništa nije teško ako čovjek voli i radi sa ljubavlju“, rekla je monahinja Isidora.
Priredila: Jovana BOROVČANIN ĐUREVIĆ
