Reditelj Emir Kusturica rekao je da se danas u Republici Srpskoj, kao u najbolja vremena i doba cara Konstantina kada je gradio veliki grad i imao smisla za umjetnike i njihov rad, zahvaljujući Miloradu Dodiku i njegovom vođenju Republike Srpske, te dobroj saradnji sa Republikom Srbijom mogu da realizuju projekti koji će služiti „našem i drugim narodima da sude o našim dobrim namjerama“.
„Meni je zbog uloge vašeg domaćina pripala uloga da se bavim istorijom, pa s tim u vezi i nemogućim pretpostavkama. Imam jedan prijedlog koji vjerujem da stoji kao kuća i to ne ona koju smo sagradili na sred puta i koju su tako uspješno rušili u svakom pohodu. Ta ideja je kao munja sjevnula na jednom putovanju kao uostalom i prije dvije godine slika o spomeniku braći Sokolović. Poslije svih, društava prijateljstava koje smo ostvarili sa drugim narodima vrijeme je da osnujemo društvo srpsko-srpskog prijateljstva“, istakao je Kusturica.
On je naglasio da to govori sa punom sviješću o težini zadatka, jer ako se složimo sa prvim predstavnikom biće teško sa drugim, a kakvi smo to mi Srbi ako bi se dvojica lako nagodili.
„Ipak, treba se nadati da se, ako ih uskladimo ne okume, biće onda svašta i, što je gore, valja naći tog drugog jer to udruženje srpsko-srpskog prijateljstva ne možemo bez dvojice. Kako se dogovoriti? Sito i rešeto bi on morao da prođe – te je li završio fakultet, ima li dovoljno staža, da mu nije lažna diploma, što onako gleda, što nosi zulufe, što je onako saget, kako stoji sa lovom, ko će mu biti blagajnik, je li ženjen, hoće li nas pokrasti, glava mu je velika, da li je partizan ili četnik kako stoji sa krivičnim gonjenjem…“, rekao je Kusturica na svečanom obilježavanju stotinu godina od velike pobjede srpske vojske u Prvom svjetskom ratu u Andrićgradu.
Govoreći o velikoj pobjedi srpske vojske u Prvom svjetskom ratu na vidovdanskoj svečanosti u Andrićgradu, Kusturica je naglasio da kada jedan narod postoji više od hiljadu godina on i strada, ali bez prestanka ostavlja civilizacijske tragove.
„Kada bi čovjek živio samo jedan dan, bilo bi dovoljno vremena da osjeća krivicu kao da je iza njega već 50 godina života. Kada jedan narod postoji više od hiljadu godina on i strada, ali bez prestanka ostavlja civilizacijske tragove i velikom svijetu velikodušno liferuje careve, naučnike, umjetnike bankare, sportiste, biznismene, milijardere i što više to čini – u njegovom završnom računu njemu ostaje sve manje“, rekao je Kusturica.
On je ocijenio da je naše stradanje nesumnjivo koristilo najviše drugima a najmanje nama, jer smo pristali na to i od velikog 19. vijeka u vlastito knjigovodstvo 20. vijeka uglavnom upisivali bankrote jedan za drugim.
„I što je gore od te stvarnosti danas živimo bez svijesti o tom istorijskom brodolomu. Nismo osvijestili naše državne tragedije i na vlastitu istoriju škiljimo poluzatvorenim očima. Ako se koristimo jezikom fudbala, srpski narod je u dva svjetska rata zabio spektakularne golove a odmah iza ratova pucao sam sebi u vlastitu mrežu“, istakao je srpski reditelj.
Ipak, kaže on, za divno čudo za sve to vrijeme nismo uspjeli da uništimo tradiciju čija nas trasa vodi ka korijenu našeg identiteta – Vidovdanu i vremenima za koje smo optuženi da ih slavimo kao gubitnici, a da za mit o Kosovu nemamo dovoljno dokumenata.
„Danas kada obilježavamo stotinu godina od završetka Prvog svjetskog rata bićemo krivi pošto obilježavamo pobjedu. Krivica nije bačena na naša ramena samo za daleku istoriju. Ona je vječno tržište naših neprijatelja koji su do juče govorili sve najgore o Jugoslaviji a odnedavno rado govore o regionu. Uprkos istini da malo ko od naših predaka u našoj novijoj istoriji nije želio ujedinjenje Južnih Slovena u jednu državu i malo ko od nas danas nije sentimentalan prema vremenu zajedničkog života. Te ugoslavije su nastale upravo poslije Prvog i Drugog svjetskog rata i velikih gubitaka“, podsjetio je Kusturica.
On je naveo da nastajanja tih jugoslavija i njihova izčeznuća stoje na zajedničkoj krivici, ali su, nažalost, potvrde onoga o čemu piše naš veliki istoričar Milorad Ekmečić.
„Nisu te jugoslavije opstale jer su nametnute odozgo i nije njihovo rođenje proisteklo iz stvarne potrebe naroda i kultura koje su činile tu zajednicu. Da li je onda državnost koju smo unijeli u dvije Jugoslavije bila zamrznuta sve do raspada Titove Jugoslavije“, upitao je Kusturica.
On je ocijenio da u krugu kojeg je zatvorilo vrijeme kraja Prvog i kraja Drugog svjetskog rata srpski narod stoji zatvoren neraščišćenim računima dvije istorijske pojave.
„Njihova paradoskalna povezanost stoji u osnovi podvojenosti srpskog naroda. Josip Broz, kaplar austrijske vojske, poražen je u Prvom svjetskom ratu od srpske vojske gdje je Draža Mihailović stajao u stroju pobjednika. Na kraju Drugog rata Josip Broz je vještim kretanjem između Staljina i Čerčila nadigrao rojalističkog pukovnika Dražu. Na kraju ga i pogubio, za grob mu ne znamo, a sebi je obezbijedio vječno stanište u srcu srpske prestonice“, naglasio je Kusturica, upitavši da li je to srpska velikodušnost, sklonost ka običajnom poimanju života ili pristanak na krivicu koja nam je uspješno nametnuta.
Opšteprihvaćene ideje da su ideologije prevaziđene i da svijetom vlada nadideologija, kaže Kusturica, srpskom narodu nije dozvoljena a na mogućnosti da se ova anahrona pojava ukine i cijeli narod ratosilja nesreće nije moguća i upravo je nameću oni koji su patentirali ideju da su fašizam i komunizam ista stvar.
„Pojava koja zadire duboko u suštinu čitave kulture ostala je najuspješnije primijenjeni model ‘zavadi pa vladaj’. Čak se osjeti i na repertoaru naših restorana i javnih mjesta gdje je jedna vrsta pjesama dobrodošla a druga zabranjena. Da li je moguće da tržište krivice tako dobro radi u slučaju našeg naroda?
Koliko smo krivi prema sebi i svom nasljeđu najbolje govori i ovaj dan. Trebalo je da prođe 500 godina pa da otkrijemo zagrljaj braće Sokolović – spomenik Makariju i Mehmed-paši Sokoloviću čija pojava stoji nasuprot tvrdnji i ideji da ‘nema rata dok ne udari brat na brata’, da stoje iznad istorije naše ljubavi prema mržnji i uništava stereotipe o nepodnošljivosti komšije prema komšiji inovjercu, kako kaže Andrić“, zaključio je Kusturica.
SRNA
