Andrićeve višegradske staze
Najvećem srpskom književniku Ivi Andriću 10. decembra 1961. godine, tačno prije 55 godina, u Štokholmu je uručena Nobelova nagrada za roman „Na Drini ćuprija“.
Svečanost je održana u dvorani Koncertne palate Švedske akademije, a ovo najveće svjetsko prizanje Andriću je dodijelio akademik dr. Anders Esterling.
Andrić se prisutnima obratio čuvenom besjedom koju je nazvao ,,O priči i pričanju“.
,,Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča“, besjedio je tada Andrić.
U dva navrata cjelokupnu sumu Nobelove nagrade Ivo Andrić je darivao za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, čime je pokazao veliku brigu prema knjizi i mladima.
Brojni Andrićevi biljezi u Višegradu
Koliko se Višegrad, u kome je Andrić odrastao i stekao početno obrazovanje, a potom ovaj grad, njegovu okolinu i ljude opisao u svojim najboljim književnim djelima, odužio svom najslavnijem sugrađaninu, književniku i nobelovcu.
Narodna biblioteka, srednja škola i ulica na lijevoj obali Drine nose njegovo ime, u staroj zgradi škole postavljena je muzejska postavka „Andrićeve spomen učionice“, a već 40 godina organizuje se velika kulturna manifestacija „Višegradska staza“.
Uz most Mehmed paše Sokolovića, koji je velikog pisca inspirisao za njegov epohalni roman „Na Drini ćuprija“, 1986. godine podignut je njegov bijeli obelisk, rad akademskog slikara Ljupka Antunovića.
Mnogo godina kasnije čuveni režiser Emir Kusturica, na ušću Rzava u Drinu, podigao je Andrićgrad, svojevrsnu repliku srednjevjekovnih gradova od kamena, inspirisan djelima i likom književnika i nobelovca Iva Andrića, sa osnovnom vizijom kako je Višegrad mogao izgledati da ga nisu zaobišli renesansa i ostali istorijski periodi.
Andrićgrad je za kratko vrijeme postao turistička top destinacija, kultno kulturno i edukativno mjesto, u kome je uveliko afirmisan „Andrićev institut“, a odskora je počeo sa radom i Fakultet dramskih umjetnosti.
Kako vratiti prodatu Andrićevu kuću
Pored programskih lutanja „Višegradske staze“ u Višegradu nikako, već decenijama, da isprave veliku grešku prema velikom nobelovcu. Ne uspijevaju da vrate njegovu kuću, na lijevoj obali Drine, nekih 200 metara ispod ćuprije.
Da podsjetimo, Ivo Andrić je rano djetinjstvo proveo u Višegradu, u omanjoj prizemnoj kući kod tetke Ane i tetka Ivana Matovščika, koji su mu je prije smrti prepisali u nasljedstvo, da bi je on 17. novembra 1953. godine darivao Narodnom odboru Sreza Višegrad, koji je tada gradio današnju zgradu Doma kulture, sa namjerom da se koristi za razne kulturne sadržaje.
Ali, samo mjesec dana nakon toga Srez je darivanu kuću, za tadašnjih 180.000 dinara, prodao Muhamedu Ploskiću, mašinovođi iz Višegrada!
Kad je nakon toga postao poznati i priznati književnik, Andrić je tri puta dolazio u Višegrad, ili kako je on to volio da kaže u svoj ,,grad na vodi”. O posljednjoj Andrićevoj posjeti gradu svog djetinjstva, 18. oktobra 1972. godine, Ljubo Jandrić je zapisao u svojoj knjizi ,,Sa Ivom Andrićem”: ,,Lepo su me primili Višegrađani, lepše valjda nije moglo biti, Videli ste, nije bilo ničeg suvišnog, a to je, priznaćete, najteže postići”.
Susretljivi domaćini, tada, protokolom nisu predvidili da slavni pisac ,,Na Drini ćuprije” svrati u kuću svog djetinjstva. Ipak, mimo protokola uspio je svratiti do ,,svoje” kuće, dugo i nijemo iz dvorišta iza nje posmatrajući Drinu i ćupriju na njoj.
Jandrić je tada zabilježio i ove Andrićeve riječi: ,,Znam zašto u programu nisu predvideli obilazak moje kuće: Stide se što su je prodali…”!
Neostvarene inicijative
Nakon piščeve smrti, 13. marta 1975. godine, Višegrađani su pokušali ispraviti veliku grešku, nastojeći da otkupe njegovu kuću od porodice Ploskić. Od toga su ipak odustali jer su novi vlasnici, osjetivši da mogu profitirati, uz otkup tražili da im se na drugoj lokaciji naprave još dvije kuće (!).
Bilo je nakon posljednjeg rata nekoliko pokušaja lokalne vlasti da se sa Ploskićima dogovore oko otkupa kuće, što su oni odbijali. Zbog toga se lokalna vlast 2008. godine obratila Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i Zavodu za zaštitu kulturno istorijskog naslijeđa Republike Srpske, sa molbom da posreduju kako bi se kuća Ive Andrića konačno optkupila i pretvorila u svojevrsni muzej i prostor za organizovanje raznovrsnih kulturnih sadržaja, a što je predviđeno i projektom nominacije mosta Mehmed paše Sokolovića za svjetsku baštinu UNESKO-a.
U nekoliko navrata Ministarstvo kulture Srbije i Republike Srpske, iskazivali su interes za otkup ove kuće, ali do realizacije te ideje još uvijek nije došlo.
I dok višegrađani već decenijama pokušavaju vratiti kulturi “greškom” prodatu kuću Andrićevog djetinjstva, nižu se redom i prolaze značajni jubileji našeg slavnog nobelovca.
U jednoj od posveta gostiju Spomen sobe Ive Andrića, u višegradskoj Narodnoj biblioteci koja nosi njegovo ime, piše sljedeće: ,,Silna će voda plahovitom Drinom proći ispod ćuprije, a Višegrađani se neće moći odužiti ,,svom” Andriću, koji je ime ovog grada i njegove okoline urezao u kamen neprolaznosti i večnosti”.
Dakle, na potezu su svi oni koji na bilo koji način svoje aktivnosti vežu za ime i djelo velikog Iva Andrića, kako bi demantovali autora ovog zapisa.
Slavko Heleta
